KAKO JE SVE POČELO
Ideja o Okviru za obrazovanje i osposobljavanje književnih prevoditelja rođena je 2008. godine, kada je zajednička inicijativa nizozemskog (NLF) i flamanskog (VFL) književnog fonda, Stručnog centra za književno prevođenje (ELV, Utrecht-Louvain) i Nizozemske jezične unije (NTU) objavila pamflet „za očuvanje rastuće prevoditeljske kulture“ na nizozemskom jezičnom području. Pamflet je sadržavao temeljito istraživanje situacije s književnim prevođenjem općenito i prilično teške situacije obrazovanja i obuke u književnom prevođenju u Nizozemskoj i Flandriji. Sadržavao je snažan apel za stvaranjem sustava cjeloživotnog učenja u kojima bi akademski programi i inicijative izvan akademske zajednice radili zajedno na fleksibilan način. Te su ideje predstavljene i raspravljene na PETRA konferenciji u Bruxellesu u prosincu 2011. Pokazalo se da je nizozemsko-flamanska analiza situacije više-manje primjenjiva na mnoge druge europske zemlje. Odjeljak o „Obrazovanju i osposobljavanju” dao je neke preporuke, od kojih je druga glasila:

Preporučuje se započeti raspravu o obećavajućim, dugoročnim strukturama za obrazovanje i osposobljavanje književnih prevoditelja na europskoj razini. To uključuje razmjenu i suradnju između akademskih i neakademskih institucija o sadržaju izobrazbe, o praktičnim pitanjima i metodama poučavanja. Reprezentativna radna skupina trebala bi izraditi prijedlog na temelju već postojećih inicijativa. Jedna od točaka dnevnog reda mogla bi biti razvoj linije učenja za književne prevoditelje s jasnim slijedom koraka na putu od početnika do profesionalnih prevoditelja, uključujući obuku prevoditelja voljnih prenijeti svoja znanja i vještine.

Organizatori konferencija PETRA zatražili su od ELV-a da provede preporuke o obrazovanju PETRA konferencije. Na kraju su se Nizozemska jezična unija, Sveučilište u Utrechtu i Sveučilište u Leuvenu zajedno s pet europskih partnera (CEATL, Deutscher Übersetzerfonds, ELTE University Budapest, BCLT University of East Anglia, Fondazione Universitaria San Pellegrino) prijavili za bespovratna sredstva Erasmus+, koja su im i dodijeljena. Plan je bio uspostaviti okvir koji bi nudio sustavan pregled svih vještina i znanja koje bi književni prevoditelj trebao imati. U isto vrijeme, okvir bi ponudio instrument za usporedbu postojećih programa, pojedinačnih tečajeva i radionica. Ne manje važno, predstavljao bi alat za karijernu orijentaciju književnih prevoditelja kako bi se odredila njihova razina kompetencije. Jedan od glavnih ciljeva okvira bio je osigurati osnovu za lakšu suradnju između mnogih neakademskih inicijativa za obuku i akademskih institucija za književno prevođenje, s obzirom na to da se posljednjih godina diljem Europe sve više pojavljuju programi književnog prevođenja na diplomskoj razini.

MODEL USMJEREN NA KOMPETENCIJE
Da bi se prevladale stare granice (poput onih između praktičara i teoretičara) i nove napetosti (između akademskih i neakademskih pristupa), morao se pronaći zajednički osnovni koncept. Postojalo je, i još uvijek postoji, široko slaganje oko činjenice da književno prevođenje zahtijeva mnogo specifičnog znanja (jezici, povijest književnosti, književni sustav, kulturne razlike itd.) i još specifičnije vještine (analiza teksta, tehnike prijenosa, rješavanje problema, pretraživačke tehnike itd.). Štoviše, književni prevoditelji moraju igrati svoju ulogu u književnom polju jednako kao i u profesionalnom polju (izdavači, fondovi itd.). Ova kombinacija znanja, vještina i stavova savršeno odgovara definiciji onoga što se u didaktičkom kontekstu naziva „kompetencija“. Kompetencija je konstelacija dokazanih znanja, vještina i stavova.

Koncept kompetencije bio je idealan za početak, jer je jedna od osnovnih pretpostavki koja stoji iza njega činjenica da nije važno gdje i kako stječete te kompetencije. Uglavnom nije važno hoćete li ih steći oponašanjem iskusnog prevoditelja, završetkom studija ili pohađajući radionice. Na kraju morate dokazati da ste tim kompetencijama ovladali. U tom je smislu model kompetencija izazov za svaku metodiku i školu.

ANALITIČKI MODEL
Definicija pojma „kompetencije“ već sadrži tri jasne razlike između znanja, vještina i stavova. Ona je poziv na detaljnu analizu vrste znanja, vještina i stavova koje bi kompetentan književni prevoditelj trebao usvojiti. Dakako, to je stvar o kojoj se odlučuje sporazumno, a to se i dogodilo tijekom nekoliko sastanaka PETRA-E projekta. S pojmovnog stajališta, linija učenja koja bi sadržavala sveobuhvatan pregled svih vrsta znanja, vještina i stavova književnog prevoditelja bila bi analitički prikaz odviše sintetičkog koncepta „književnog prevoditelja“. Umjesto da kao polazište uzima apriornu sliku „književnog prevoditelja“, model utemeljen na kompetencijama razlikuje zasebne dijelove koji u procesu obuke i obrazovanja vode do kompetentnog književnog prevoditelja. Model temeljen na kompetencijama po svojoj je prirodi kritičan prema pretpostavkama o prirodnom talentu. Netko s prirodnim talentom morat će dokazati da je pretpostavka na kraju bila legitimna.

OTVORENI MODEL
Analitički karakter modela ne završava distinkcijom znanja, vještina i stavova. Kao što je navedeno, sintetička kompetencija nazvana „književno-prevodilačka kompetencija“ konstelacija je nekoliko parcijalnih kompetencija ili potkompetencija koje zajedno čine ‘književno-prevodilačku kompetenciju’. Međutim, broj potkompetencija je u osnovi otvoren; uvijek je moguće dodati nove ili preskočiti postojeće, ako se pokaže potrebnim.

Svaka potkompetencija mora biti definirana deskriptorima, a njihov je broj također otvoren, ali nije neograničen. Jer s jedne strane, deskriptori bi trebali pokrivati ono što se (u stvarnosti) podrazumijeva pod određenom potkompetencijom, tj. trebali bi imenovati znanja, vještine i stavove od kojih se ona sastoji. S druge strane, iz pragmatičnih razloga (osobito evaluacije, vidi dolje), s brojem i formulacijom deskriptora treba postupati pažljivo i precizno. Kako bi bili jasni i precizni, deskriptori se obično formuliraju u obliku izjava o tome što književni prevoditelj može, npr.: „Mogu analizirati izvorne tekstove“.

ANALIZA I KONSTRUKCIJA KNJIŽEVNO-PREVODILAČKE KOMPETENCIJE
Dakle, prva dva koraka koja je trebalo poduzeti bila su:

1. Razlikovanje, imenovanje i definiranje potkompetencija
2. Opisivanje potkompetencija pomoću potrebnog broja deskriptora

Glavni izvor za određivanje kompetencija književnog prevoditelja bila je, naravno, stvarnost književnog prevođenja. Analiza onoga što „dobar“ književni prevoditelj zna, radi i koje stavove zauzima omogućila je razlikovanje niza kompetencija. Taj je posao donekle bio usporediv s radom sistemskog analitičara u IT-u. No, već postojeći modeli kompetencija za opće prevođenje (tehničko, pravno…) bili su izvor inspiracije, posebno model kompetencija Europskog mastera iz prevođenja i model koji je razvila istraživačka grupa PACTE na Sveučilištu u Barceloni (UAB). Oba modela imaju kružnu strukturu sa središnjom kompetencijom, npr. strateška kompetencija u PACTE modelu. Kako bi se izbjegao bilo kakav dojam hijerarhije u potkompetencijama, model PETRA-E odabrao je linearnu strukturu.

Na kraju je odabrano osam potkompetencija:

● Prijenosna kompetencija
● jezična kompetencija
● tekstualna kompetencija
● heuristička kompetencija
● književno-kulturološka kompetencija
● profesionalna kompetencija
● evaluacijska kompetencija
● istraživačka kompetencija

Treba naglasiti da poredak kompetencija nije hijerarhijski.

Nakon razlikovanja osam kompetencija, svaku je trebalo opisati deskriptorima. Što se tiče broja deskriptora, cilj je bio da bude što je moguće ograničeniji. Korištena su dva kriterija: 1.) Deskriptori bi trebali dati gotovo potpunu (ne idealnu) definiciju kompetencije, i 2.) Svaki bi deskriptor zatim trebao biti povezan s „pokazateljima“ kako bi se procijenila razina stjecanja kompetencije. Velik broj previše detaljnih deskriptora učinio bi procjenu gotovo nemogućom. Štoviše, to bi znatno ograničilo slobodu korisnika Okvira, stoga deskriptore treba formulirati na način koji ostavlja prostor za tumačenje. Kako bi se zadržao najveći mogući stupanj slobode u primjeni Okvira, svaki deskriptor treba formulirati općenito i što je moguće jasnije. Deskriptor ne smije sadržavati nikakvu preferenciju za određenu teoriju ili metodu. Na primjer, prvi deskriptor prijenosne kompetencije kaže: „može razumjeti izvorne tekstove“. Ne spominje teoriju ili metodu prema kojoj bi se to razumijevanje trebalo odvijati. To pripada slobodi svakog korisnika Okvira. Ovo vrijedi za svaki deskriptor.

Prvi nacrt Okvira razlikovao je samo 55 deskriptora za osam kompetencija. U raspravama tijekom sastanaka u Utrechtu, Misanu, Budimpešti i Antwerpenu, taj se broj popeo na 126, a u sadašnjoj drugoj verziji ih je 136. Taj broj ukazuje na složenost posla književnog prevoditelja. No, s druge strane, takva brojka može dodatno otežati primjenjivost Okvira u cjelini.

OD UNILINEARNOG MODELA DO MULTIDIMENZIONALNOG REFERENTNOG OKVIRA
Definicija i opis kompetencija književnog prevoditelja rezultirali su detaljnim popisom kompetencija usporedivim s EMT modelom. No popis još nije okvir, a kamoli referentni okvir usporediv sa Zajedničkim europskim referentnim okvirom za jezike (CEFR), na koji se naš Okvir poziva u definiciji jezične kompetencije. Kako bi postao okvir, popis kompetencija morao je biti nadopunjen linijom učenja koja razlikuje nekoliko razina stjecanja kompetencija te sustavom evaluacije i ocjenjivanja koji omogućuje valjane i pouzdane testove koji bi jamčili legitimnu promjenu razine. Od unilinearnog (vertikalnog) popisa kompetencija model bi se morao razviti prema trodimenzionalnom okviru koji sadrži

● popis kompetencija;
● linija za učenje;
● sustav ocjenjivanja.

Tek tada bi se studenti, učenici i vježbenici književnog prevođenja diljem Europe – bez obzira na to uče li zanat u akademskoj ili neakademskoj ustanovi, uče li ga sami ili uz pomoć iskusnog mentora – mogli orijentirati: gdje sam na putu da postanem kompetentan književni prevoditelj?

Stoga je popis kompetencija kombiniran s linijom učenja koja razlikuje pet razina:

● početnik
● napredni učenik
● profesionalac na početku karijere
● napredni profesionalac
● stručnjak

Kombinirajući kompetencije s linijom učenja, Petra-E Okvir nadilazi model kompetencija EMT-a. Uzimajući u obzir pitanje evaluacije, slijedi put PACTE-a (vidi niže). Međutim, navedeno stvara dvostruku nedoumicu: za početak, postoji određena nekompatibilnost između koncepta linije učenja s nekoliko razina i (u načelu) dihotomijske prirode kompetencije – kompetenciju ili imate ili nemate, odnosno možete ili biti kompetentni, ili ne biti. U određenoj je mjeri kontradiktorno govoriti o „vrlo kompetentnoj“ ili „napola“ kompetentnoj osobi. Ipak, u didaktičkom kontekstu može biti korisno govoriti o kontinuumu stjecanja kompetencija. Drugo, u europskom kontekstu raspodjela deskriptora na nekoliko razina kompetencije može se uvelike razlikovati od zemlje do zemlje, posebno u pogledu prvih dviju razine.

Prva napetost može se riješiti priznavanjem činjenice da linija učenja djeluje unutar didaktičkog konteksta i da se nužni pomaci razina mogu opravdati međutestovima prilagođenim pojedinačnim razinama, poznatim iz redovitih preddiplomskih i diplomskih programa. Međutim, kada je u pitanju procjena kompetencija, tada kompetencije treba smatrati konačnima. Druga napetost može se riješiti upućivanjem na fleksibilnost i otvorenost Okvira; nije problem kada se neki deskriptori pomaknu u raniju ili kasniju fazu linije učenja.

NEKI KOMENTARI NA EVALUACIJU
Razgovor o kompetencijama i razinama učenja pretpostavlja valjan i pouzdan sustav vrednovanja i ocjenjivanja. Otvoreni i besplatni karakter Okvira trebao bi se na kraju povezati sa sustavom vrednovanja koji učenicima jamči valjane i pouzdane informacije o njihovim kompetencijama, gdje god uče svoj posao. Implementacija takvog sustava vrednovanja, međutim, nije se mogla realizirati u okviru trenutačnog projekta. To će biti predmetom daljnjega razvoja.

Prevodilačka kompetencija danas je uglavnom određena kvalitetom proizvoda koje prevoditelji isporučuju. No, osnovni problem nalazi se u činjenici da su kompetencije svojstva pojedinaca, a ne (prijevodnih) proizvoda. U tom pogledu postoji jasna razlika između evaluacije kompetencija i evaluacije proizvoda. Koliko god to zvučalo paradoksalno, ne postoji dokazana veza između kvalitete prijevodnog proizvoda i kompetencije prevoditelja. Ali vrijedi i obrnuto: nije sigurno (ali možemo se nadati) da će kompetentan prevoditelj dati „dobar“ prijevod.

Okvir je u svojemu sadašnjem obliku usvojio neku vrstu evaluacije na temelju pretpostavke: na primjer, Okvir pretpostavlja da netko može prijeći na razinu 3 ako osoba ima diplomsku razinu iz književnog prevođenja. Isto tako, pretpostavlja se da je netko napredan prevoditelj kada je objavio dva književna prijevoda. Međutim, na temelju ovih pretpostavki ne možemo biti sigurni da je dotični student ili prevoditelj doista stekao sve potrebne kompetencije. Jedan od razloga za to jest činjenica da je kompetencija učenika u institucionalnom kontekstu (sveučilišta, fondovi, izdavačke kuće) vrlo često određena kvalitetom prevoditeljskog proizvoda. Pitanje je može li se kvaliteta prijevoda izravno povezati s kompetentnošću prevoditelja. Model kompetencije, s druge strane, mora se oslanjati na valjane i pouzdane testove kako bi se dokazalo da je kompetencija stvarno stečena. Kako bi se to postiglo, svaki deskriptor naveden u Okviru treba, u idealnim uvjetima, kombinirati s uočljivim „pokazateljima” koji pokazuju da su potrebna znanja, vještine i stavovi stvarno prisutni. Idealno bi svaki deskriptor trebao biti testiran valjanim i pouzdanim testom koji pokazuje da znanje, vještine i stavovi svakog pojedinog učenika odgovaraju spomenutim pokazateljima. U današnjem ocjenjivanju prijevoda subjektivne preferencije, nacionalne tradicije i elementi estetske ideologije mogu izazvati pristranost u ocjenjivanju, posebno na europskoj razini. Nije sigurno da testiranje usmjereno na kompetencije može sve to izbjeći, ali barem polazi od ambicije da se vrednovanje odvija na valjan i pouzdan način. Također nije sigurno da se takvi testovi mogu razviti za cijeli Okvir. Istraživačka skupina PACTE, koja se usredotočila na razvoj valjanih i pouzdanih testova za kompetencije općih prevoditelja, do sada nije došla do preciznih rezultata. Međutim to nije razlog da se ostane po strani i odustane od ideje stvarnog testiranja usmjerenog na kompetencije.

Pogled na deskriptore koji se trenutačno nalaze u Okviru otkriva da se vjerojatno neće svi oni moći testirati na valjan i pouzdan način. Neki deskriptori samo označavaju određenu situaciju (na primjer: „specijaliziran za određeni žanr“), koja se može potvrditi ili osporiti jednostavnim promatranjem. Provjerljivost drugih tema (primjerice: „optimalna kreativna sposobnost“, ili „pridonosi tradiciji književnog prevođenja u ciljnoj kulturi“) prilično je upitna. Uvijek postoji određena nevoljkost ili čak otpor kada su u pitanju pitanja vrednovanja i ocjenjivanja. Prebrzo se evaluacija povezuje s nametanjem stvari ili standardizacijom. Naravno, to se ne bi smjelo događati. S druge strane, otvorenost i fleksibilnost Okvira ne smiju se brkati s proizvoljnošću. Kako bi Okvir bio fleksibilan instrument orijentacije i usporedbe, valjano i pouzdano testiranje velika je pomoć, a ne prijetnja.

UPORABLJIVOST OKVIRA
Okvir je praktičan, a ne dogmatski alat. Njime se ne želi propisivati kojim putem prevoditelj treba ići do cilja, niti se propisuju sadržaji i didaktičke metode. Može se koristiti kao brzi alat za različite primjene.

1. Iz perspektive učenika
Okvir omogućuje učenicima da jednostavno utvrde koje su kompetencije već stekli, a na kojim kompetencijama (ili deskriptorima) još moraju raditi. Za njih je to alat za samoprocjenu. Štoviše, fleksibilnost Okvira omogućuje polaznicima da zacrtaju put prema tipu prevoditelja koji žele postati, na primjer „praktičniji“ prevoditelj ili prevoditelj koji je više „orijentiran na istraživanje“. Okvir može pomoći u određivanju kompetencija koje odgovaraju željenom profilu

2. Iz perspektive institucija
Za institucije koje nude programe književnog prevođenja Okvir je zgodan alat za izradu kurikuluma. Kakve kolegije i sadržaje treba ponuditi da bi se obrazovali kompetentni književni prevoditelji na određenoj razini? Za postojeće programe Okvir nudi alat za ocjenjivanje: doprinose li svi kolegiji obrazovanju kompetentnih književnih prevoditelja? Na nacionalnoj i europskoj razini Okvir nudi alat za usporedbu programa obrazovanja i osposobljavanja. To bi omogućilo učenicima da odluče kamo krenuti za daljnji razvoj svojih znanja i vještina. Ako Okvir uspije razviti valjan i pouzdan sustav testiranja, mogao bi se koristiti kao osnova za europsku procjenu prevoditeljskih institucija. Svaki pojedinačni nastavnik može koristiti Okvir kao dijagnostički alat za svoje kolegije: što nudi i na kojoj razini? Što nedostaje? U konačnici, Okvir bi trebao pomoći nastavnicima i voditeljima da osmisle bolji sadržaj kolegija i radionica.

3. Iz perspektive izvođača nastave i radionica
Izvođači mogu koristiti Okvir za određivanje razine kompetencije koju predviđaju: na primjer, ako organiziraju radionicu za studente diplomskog studija koji žele postati profesionalni prevoditelji, Okvir može pomoći u određivanju specifičnih vještina potrebnih na toj razini.

4. S gledišta umrežavanja
Okvir može podržati umrežavanje između nekoliko institucija i voditelja. Može pomoći u otkrivanju komplementarnosti između programa. Vjerojatno nijedna institucija neće moći ponuditi sve kompetencije. Okvir pomaže otkriti gdje učenik može pronaći kompetencije koje mu nedostaju u matičnoj ustanovi.

5. Okvir kao didaktičko sredstvo
Mrežna verzija okvira može (u načelu) ponuditi bibliografske referencije, savjete, ogledne testove, najbolje prakse itd. za svaki pojedini deskriptor. Može pružiti nove ideje za didaktičke metode i alate za obuku.

6. Okvir kao alat u komunikaciji između izdavača i prevoditelja
Okvir mogu koristiti prevoditelji u raspravama ili pregovorima s izdavačima. Može pomoći da se razjasni kakve su kompetencije potrebne za prevođenje određenih tekstova. Okvir može pridonijeti većoj profesionalnoj vidljivosti književnih prevoditelja i poboljšati njihov ekonomski položaj.

DALJNJI POTREBNI KORACI
Rad na Okviru vjerojatno nikada neće biti završen. Nakon što se primijeni u nekoliko gore navedenih polja, pojavit će se novi elementi, a drugi koji su već prisutni pokazat će se manje korisnima. Stoga će stalna prilagodba i usavršavanje Okvira biti poželjna, ako ne i neophodna.

Međutim, čini se da su dvije stvari hitnije, a za uspjeh Okvira bilo bi korisno razviti ih u bliskoj budućnosti. Prije svega tu je razvoj online verzije Okvira. Ovo nudi mnogo mogućnosti koje tiskana verzija ne može ponuditi. Klikom na svaki deskriptor mogu se dati neke dodatne informacije o tome što se pod njime podrazumijeva. Mogu biti vidljivi i didaktički savjeti, reference na ključna djela, rječnici, članci itd. i to za sve jezične kombinacije. Naravno, to se može razviti tijekom nadolazećih godina. Nadalje, unutar vremenskog okvira projekta nije riješeno pitanje evaluacije: bilo bi poželjno da se u narednom projektu razvije pravi sustav evaluacije koji je usmjeren na kompetencije.